U nerazvijenim i razbijenim društvima, tranzicijska pravda (TP) će izgubiti svaki kredibilitet ukoliko se ne bavi društvenom nepravdom, korupcijom, eksploatacijom resursa i ekonomskim nasiljem. Kretanje prema pomirenju u Bosni i Hercegovini zahtijeva ponovno razmatranje tranzicijske pravde od samog početka, dok je uključenje ekonomskih i socijalnih prava ključno za učinkovitost tranzicijske pravde. Društvena sigurnost koju smo nekada imali u BiH, koja je uključivala širok raspon osiguranih društvenih i ekononskih prava je nestala padom Željezne zavjese i početkom Bosanskog rata. Bosna je prošla kroz dvije tranzicije – post-socijalističku i tranziciju iz rata u mir. Ekonomska liberalizacija, ili tranzicija u samoregulišuće slobodno tržišteje doprinjela postepenom povećanju siromaštva i velikom jazu između bogatih i siromašnih. “Izgubljena” međunarodna pomoć, šverc i crno tržište su stvorili nove elite, uglavnom obogaćene u ratu. Ovo ide na teret siromašnijih kućanstava i tako se produbljuje jaz i pogoršavaju nepravde stvorene u konfliktu. U ovom smislu, svi građani BiH, osim političkih elita koje su profitirale od rata (kolokvijalno poznati kao ratni profiteri) se mogu smatrati žrtvama tranzicije. Pitanje je kako pristupiti kršenju ekonomskih i socijalnih prava počinjenih ne samo tokom konflikta, nego i nakon konflikta od strane tajkuna i regionalnih interesnih grupa koje su, kroz pohlepnu privatizaciju i korupciju doveli ovo društvo na rub opstanka. Tranzicija do ekonomske liberalizacije je ostavila prostor za strukturalno nasilje elita koje su bilo koji postojeći TP mehanizmi propustili kazniti. Ove ekonomske degradacije počinjene od strane takvih individua su uzrokovale veliku patnju cijelom društvu i prolaze nekažnjeno. U kontekstu tranzicijske pravde, bitno je napomenuti da je, kao rezultat hladnoratovskih sukoba, pojam civilnih i političkih prava kako ih shvataju zapadni liberali, uveden u srž društva i kršenje tih prava je uskoro postalo kamen temeljac Međunarodnog prava. Istočni blok, koji su tada sačinjavale komunističke zemlje, je prioritet stavljao na ekonomska i socijalna prava kao funkciju socijalističke države. Nekoliko faktora, uključujući i pad komunizma, Zapadnu dominaciju i promjene koje vode ka ekonomskoj liberalizaciji su rezultirale nametanjem zapadnih vrijednosti istoku, stavljajući civilna i politička prava iznad ekonomskih i socijalnih. S tim u vezi, kršenja ljudskih prava tokom rata i tranzicije su predstavljana kroz politički filter, bez mnogo obaziranja na ekonomsku stvarnost. Moja tvrdnja pokazuje da je TP postala više vezana za civilna i politička prava i ne bavi se suštinskim i integralnim dijelom – ekonomskim zločinima unutar tranzicije. Stoga, maksimalni potencijal za transformaciju društva s obzirom na istinu i pomirenje ne može biti dosegnut bez širenja paradigme TP da obuhvata i socijalna iekonomska prava. Uzmimo u obzir razvoj TP i njenih mehanizama. Krajem 80-ih godina, Ruti Teitel, po prvi put formuliše TP na tehnički način. Sam izraz je izazvao diskusije i kritike jer je kombinovao dva naizgled nepomirljiva elementa: ideju o pravd i ideju o promjeni, koja označavaju i tragediju i nadu. U potrazi za stabilnim i mirnim društvom nove vlade su, sa podrškom međunarodne zajednice, razvile set mehanizama poznate kao Mehanizmi tranzicijkse pravdepravde, koji su navodno trebali pomoći društvima da se suoče sa prošlošću i krenu ka demokratskoj budućnosti, baziranoj na pravima. TP sačinjavaju i pravosudni i nepravosudni procesi i mehanizm, uključujući inicijative za sudski progon, uvođenje inicijativa vezanih za pravo na istinu, isporuku reparacija, institucijalnu reformu i nacionalne konsultacije. Ovi mehanizmi imaju dva glavna cilja: pružanje pomoći žrtvama i stvaranje ili poboljšavanje prilika za transformaciju političkog sistema i društvenih procesa. TP nije neka poseba vrsta pravde, nego pravda prilagođena društvima koja prolaze transformaciju. . U širem smislu, TP se odnosi na način na koji društva prevazilaze društvene podjele i traže pomirenje i kako stvaraju pravni sistem koji sprečava buduća zlodjela. Ograničen je djelokrug koji se bavi pratećim faktorima konfliktu i tlačenju, kao što su društvena, ekonomska i kulturološka diskriminacija i uskraćivanje. Louise Arbour, bivši Sekretar za ljudska prava UN-a, pita zašto ekonomska, socijalna i kulturološka prava (ESK) nisu tradicionalno centralni dio TP inicijativa, te da li postoje prave prepreke ostvarivanju tako sveobuhvatnog ideals pravde za društva u tranziciji. Ona dalje zaključuje da se realnost marginalizacije ESK prava ogleda u artikulaciji samog našeg koncepta pravde. Prvi i najstariji mehanizam TP je njen mehanizam krivičnog prava.