“Govoriti o javnom sjećanju kao sjećanju javnosti je govoriti o nečemu što je više nego mnogo pojedinaca koji se sjećaju iste stvari. To znači govoriti o zajedničkom prisjećanju, zaista, o zajedničkom prisjećanju kao ključnom aspektu našeg zajedništva, našeg postojanja kao javnosti.” “Govoriti o javnom sjećanju kao sjećanju javnosti je govoriti o nečemu što je više nego mnogo pojedinaca koji se sjećaju iste stvari. To znači govoriti o zajedničkom prisjećanju, zaista, o zajedničkom prisjećanju kao ključnom aspektu našeg zajedništva, našeg postojanja kao javnosti.” – Kendall Phillips, Okvir javnog sjećanja – Ovo je drugi članak iz mini serije o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i vizualnim umjetnostima. Prvi članak možete pročitati ovdje. U julu 2015. godine, Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) je izložio 13 tona pojedinačno ručno izrađenih bijelih keramičkih “kostiju” u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. Nazvana “Milion kostiju: Put ka Srebrenici”, ova instalacija je obilježila 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, najgoreg masovnog zločina počinjenog na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Jedan dan je 100.000 “kostiju” stajalo i svjetlucalo pod vrelim balkanskim suncem. Kad je nad mezarjem zašlo sunce, kosti su spakovane i ponovo odložene. Kao memorijal, one su jasan podsjetnik na ono što se desilo prije 20 godina, o potencijalnoj traumi sjećanja, i ispričale su priču o patnji kroz koju su prošli oni koji su preživjeli genocid. Uprkos kratkoj izložbi, “Milion kostiju” je javni spomenik, i kao takav se veže za druge velike svjetske spomenike. Među njima su Memorijal holokausta u Berlinu, Spomenik veteranima vijetnamskog rata u Washingtonu, Sarajevske ruže, Nacionalni memorijal Oklahoma City i AIDS pačvork. Kao i svi spomenici, napravljen je radi sjećanja na naročito traumatičan događaj u istoriji i na bol koji je taj događaj nanio velikom broju ljudi. Međutim, za razliku od drugih spomenika, “Milion kostiju” nije “zvanični” spomenik, niti “zvanično” sjećanje na genocid u Srebrenici – to značenje se generalno pripisuje Memorijalnom centru Potočari. “Milion kostiju” je neka vrsta dopune, “anti-spomenik”, čija šokantna i kratka izložba treba da nam kaže nešto više o onome što se desilo prije toliko godina, o patnji drugih, ali i o tome kako se sjećamo. Za posmatrača koji stoji na mezarju u Srebrenici, prizor kostiju evocira emotivno nabijene slike iz prošlosti, prekida sadašnjost kako bi se naselio u stvarnosti koju proživljavamo, samo da bi bio potisnut i ponovo zatvoren. “Milion kostiju” djeluje kao svojevrsna retrospekcija, proces i ispaštanje od otjelovljenog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). “Milion kostiju” zatim od nas traži da se prisjetimo ključne uloge koju je samo sjećanje igralo u ratu u BiH. Kao većina masovnih pokolja, genocid u BiH je pokušao obrisati ili eliminisati sjećanje, i Assmann (2011) to definiše kao “mnemocid”. Tokom tri mjeseca kasne 1995. godine, snage bosanskih Srba su pokušale sakriti dokaze masovnih ubijanja tako što su odstranjivali tijela iz primarnih masovnih grobnica i transportovali ih u sekundarne i tercijarne grobnice diljem zemlje. Ovo je značajno omelo pokušaje forenzičkih stručnjaka da identifikuju posmrtne ostatke, ali je mogućnost porodica da pronađu svoje voljene i prigodno sahrane. Do današnjeg dana, mnoge sekundarne i tercijarne grobnice nisu otkrivene. Skoro hiljadu žrtava još uvijek nije nađeno. Stotine članova porodica još uvijek nemaju mjesto na koje će otići da se sjećaju, što ih sprečava da tuguju i da zaliječe ratne traume, među kojima su i traumatična sjećanja kakva se proživljavaju u PTSP-u. “Milion kostiju” elegantno replicira uvjete pod kojima se desio ovaj mnemocid, ali ovaj put sa veoma drukčijim ciljem. Kosti su izvorno napravljene na inicijativu grupe Umjetnost Revolucije u Albuquerque, Novi Meksiko uz pomoć hiljada ljudi koji su preživjeli genocid i zajednica i školskih grupa iz Sjedinjenih američkih država (SAD-a). Kosti su potom izložene na travnjaku nacionalnog parka u Washingtonu kao masovna peticija protiv genocida koji su trenutno u toku širom svijeta. Da ne bi ponavljali proces proizvodnje kostiju, CPI je, u simboličnoj “masovnoj ekshumaciji”, uvezao 13 tona kostiju iz SAD-a u BiH. I dok ovaj proces podsjeća na mnemocid koji se desio prije 20 godina, on također govori o trenutnom radu naučnika i porodica na pronalasku i identifikaciji svojih najbližih. Obzirom na to da i dalje postoji mnogo poricanja genocida u Bosni, “Milion kostiju” govori o procesu memorije, zaboravu i poricanju. Njegova svrha je da promoviše sjećanje, ali i da nas podsjeti na to koliko su neke uspomene traumatične. Ovaj spomenik to radi na posebno javan način.