Ova višedjelna serija ima za cilj da istraži različita gledišta bosanskih migracija u Njemačkoj,ćigranicebosanskemigracijeuNjemač te da predstavi lične doživljaje migranata i njihove djece, ne samo kako bi se podstakla diskusija o zajedničkim iskustvima bosanskih migranata, već kako bi se razmotrile proširene teme i uticaj njihovih priča. Od kasnih 1960. do danas, Njemačka i Bosna i Hercegovina, nekadašnja republika bivše Jugoslavije, održavale su stabilan i snažan bilateralni odnos. Imigracijska politika i sporazumi koji uključuju uređenja za radnike, znatan prijem izbjeglica tokom sukoba u Bosni 1990-ih, programi razmjene studenata i mnogobrojni valovi nadolazeće radne snage, odgovorni su za značajan dio ovog trajnog odnosa. Kao rezultat toga, Njemačka sada ima jednu od najživljih i najznačajnijih bosanskih dijaspora na svijetu. Oko 248.000 stanovnika je bosanskog porijekla od kojih je oko 76.000 druga generacija Bosanaca. Dok migranti prvenstveno odlaze iz BiH u Njemačku, stalni protok migracije imao je duboke kulturne, političke i ekonomske implikacije za obje zemlje. Prvi značajniji dolazak migranata koji nisu bili njemačkog porijekla započeo je tokom druge polovice pedesetih godina prošlog vijeka kada je, kao rezultat posljeratnog ekonomskog rasta, Zapadna Njemačka započela zapošljavanje inostrane radne snage kroz niz bilateralnih sporazuma. Niska stopa nataliteta, kako za to vrijeme tako i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, značila je da je broj mladih Nijemaca koji su trebali postati dio radne snaga bio u opadanju. Osim toga, porast prosječnog nivoa obrazovanja zapadnih Nijemaca utiecao je na promjenu radne snage od radnika plavih kragni u radnike bijelih kragni.[1] Dodatak ovim činjenicama je rastuća tržišna ekonomija i gubitak rada iz Istočne Njemačke gdje postaje jasno da se Zapadna Njemačka suočava s nedostatkom iskusne radne snage, pogotovo za zanatski i manualni rad. Jugosloveni su tokom osamdesetih bili druga po veličini njemačka migrantska populacija, kroz asimiliranje i postizanje veće društvene pozicije u poređenju sa drugim migrantskim grupama.[2] U okviru njemačkih i jugoslovenskih krugova, pripadnici ove populacije nazvani su Jugovići i Jugošvaben, s poštovanjem prema zajedničkom identitetu koji predstavljaju. Jugovići su obično označavali gostujuće radnike iz Jugoslavije, dok je naziv Jugošvabe ukazivao na određeni nivo asimilacije u njemačko društvo. Jugosloveni druge generacije postali su Jugošvaben, kombinirajući riječi Yugo i Schwabe, kolokvijski jugoslovenski izraz koji se koristi za njemačke narode. Uporedo, u bivšoj Jugoslaviji, često su ih nazivali “Švabe” ili “Gastarbajteri”.[3] Činjenica da su ovi termini ušli u rječnik i jedne i druge države, dodatno dokazuje koliko su ovakvi fenomeni preovladavali. Riječi Jugošvabe i Jugošvaben ilustruju koliko je bilo uobičajeno da gostujući radnici ostanu i da osnuju porodice u Nemačkoj, uprkos početnoj politici Njemačke, koja je imala namjeru da se radnici konačno vrate u svoje zemlje.[4] Zapadna Njemačka je 1968. godine potpisala bilateralni sporazum o gostujućim radnicima sa Jugoslavijom, obilježavajući prvi istorijski talas migracije iz regiona. Do tada su slični sporazumi, potpisani sa zemljama poput Španije, Turske i Grčke, bili u toku skoro deceniju i pokazali su značajan uspjeh.[5] Sporazum iz 1968. godine omogućio je zapošljavanje više od pola miliona jugoslovenskih radnika tokom početnog petogodišnjeg perioda, što je koristilo i jednoj i drugoj državi povećanjem doznaka u Jugoslaviju i samim tim podizanjem ekonomskih standarda kod kuće, dok se istovremeno rješavala ponuda i potražnja za radnicima u obje države.[6] Mnogi prvobitni migranti radnici imali su nizak stepen obrazovanja i uglavnom su dolazili iz ekonomski depresivnih, ruralnih oblasti Jugoslavije. Njemačka je primila najveći broj bosanskih izbjeglica tokom sukoba 1992 – 1995. godine, njih oko 320.000.[7] Dok se većina tih izbjeglica vremenom vratila nazad u BiH ili se preselila u druge države, oni koju su ostali nastavljaju obnovu svojih života, podižu djecu i često održavaju snažne veze među zajednicom. Poput gostujućih radnika koji su migrirali u Njemačku iz Jugoslavije, Bosanci koji danas žive u Njemačkoj su ključni doprinos ekonomiji države, a također su jedna od iznimno integrisanih i civilno uključenih grupa migranata u državi s brojnim članovima zajednice koji su se kandidovali za političke pozicije. Pored toga, broj druge generacije Bosanaca u kombinaciji s nedavnim ekonomskih rastom migranata i učenicima razmjene donosi prosječnu dob stanovništva na oko 22.5.[8] Tri njemačke provincije sa najvećim brojem Bosanaca su Bavaria, Sjeverna Rajna-Vestfalija (svaka oko 63.000) i Baden-Württemberg (47.000).