Novi film ”Simpatija za đavola” istražuje iskustva novinara koji se izvještavali sa frontova u BiH. Balkan Diskurs je razgovarao sa koproducenticom filma Amrom Bakšić Čamo o filmu i njenim iskustvima rada u filmskoj industriji BiH. Tokom rata u BiH,štosubilizavrijemeopsadeIntervjusaAmromBakšićČamokoproducenticomfilmaSimpatijazađ porodice širom svijeta sjedile su u svojim dnevnim sobama i svake večeri gledali scene opkoljenog Sarajeva. Novi film, koji se trenutno snima na ulicama Sarajeva, razmotriće iskustva novinara koji su ove priče tako živopisno prenijeli ostatka svijeta. Amra Bakšić Čamo, koproducentica filma ”Simpatija za đavola”, šefica godišnjeg koprodukcijskog marketa Sarajevskog filmskog festivala ”CineLink” i osnivačica produkcijske kuće , nedavno je za Balkan Diskurs razgovarala o njenom predstojećem filmu i iskustvima rada u filmskoj industriji BiH. Film ”Simpatija za đavola” zasnovan je na memoarima francuskog ratnog dopisnika Paula Marchanda. Dok je bio u Sarajevu, Marchand je postao zloglasan zbog svog bahatog ponašanja. Podmuklo je ismijavao jakne drugih reportera i vozio se ulicama u skršenom automobilu sa natpisom “Ne pucajte. Trošite metke. Ja sam besmrtan.” na haubi. Upamćen je po tome kako se spuštao užetom u atrij hotela Holiday Inn, a čak je ubjedio dirigenta Orkestra Sarajevske filharmonije da učini isto kada je 1993. godine održan koncert u hotelu. Amra o Paulovom bahatom ponašanju kaže: “Naravno da su ovi ljudi adrenalinski ovisnici. Ovo nije jedini posao u kojem morate biti ovisnici o adrenalinu, a takođe morate shvatiti koliko su mladi neki od ovih ljudi bili tada, a mladost i ludost idu zajedno… Kada imaš 22 godine, normalno je da misliš da si besmrtan. Šta drugo misliti?” Razmišljajući o tome koliko su mladi bili mnogi od filmskih likova, Amra se prisjetila sopstvenog iskustva: “Bila sam dio te generacije: mislila sam da sam zrela zbog iskustva koje sam imala. Ali nisam. Bila sam dijete.” Tokom opsade Sarajeva, grad je bio pun novinara, a film ”Simpatija za đavola” pokazuje ovaj dio opsade na jedinstven način. Film istražuje Sarajevo kao “ključno mjesto gdje je nastala cijela generacija evropskih ratnih novinara i fotografa. Ovi 20-godišnjaci su došli u Sarajevo i postali su ono što su danas tokom opsade”, kaže Amra. Ovaj film nije prvi put da Amra istražuje ulogu stranih dopisnika stacioniranih u Sarajevu tokom opsade. Takođe je radila na filmu Sweet Dreams o italijanskom novinaru koji se kroz ratna dešavanja borio sa svojom životnom istorijom. “Film je koristio rat u Bosni kako bi pokazao kakva je uistinu osoba bio taj ratni fotograf, koliko je bio zatvoren i nije mogao izraziti svoje emocije.” Amra vrlo dobro zna da je Sarajevo ostavilo dubok trag u životima velikog broj novinara, a Marchandova priča je od posebne važnosti zbog trajnog utjecaja opsade na njegov životni put. U tom gradu je ranjen u ruku što je u velikoj mjeri završilo njegovu novinarsku karijeru na frontovima. Marchand je preuzeo mnoge rizike kao reporter i bio je oštar kritičar onoga što je vidio kao otuđenost novinara od stvarnih života ljudi o kojima su izvještavali. Kao rezultat svojih iskustava, razvio je snažnu ličnu vezanost prema Sarajevu i njenim ljudima, a tu je bila i njegov bivša djevojka, Slobodanka Lizdek, koja je Amru upoznala sa Guillaume de Fontenay-om, režiserom filma ”Simpatija za đavola”. “Film je također njena priča na mnogo načina, jer je radila s Paulom i bila njegova djevojka tokom rata. Sada živi u Sarajevu.”, kaže Amra. “Dakle, ona je u osnovi upoznala nas dvoje i shvatila sam da je njegova priča stvarno zanimljiva. Ovo nije bio tipičan momak koji dođe, vidi dijete, snimi fotografiju i ode. Ova priča je ono što ovo čini drugačijim tipom filma… zato što se radi o moralnosti.” Mnogi su posmatrali opsadu Sarajeva kao test novinarskog integriteta, a određeni broj novinara je optužen za pristrasnost i površno izveštavanje o informacijama koje su im bile poznate. Ostali novinari su se osjećali bespomoćno zbog ravnodušnosti međunarodne zajednice. Iz perspektive nekih stanovnika Sarajeva, novinari su bili hladni i bezbrižni. Bosanska filmska režiserka, Jasmila Žbanić, istražila je ovu perspektivu u njenom dokumentarcu iz 2003. godine, Images from the Corner. U ovom dokumentarcu, Žbanić je pratila priču o djevojci koja je ranjena u njenom naselju. Djevojka je ostala u sjećanju režiserke jer dok je ona ležala na ulici, francuski fotograf umjesto da joj pomogne je fotografisao, a fotografije su kasnije osvojile međunarodnu nagradu. Amra priznaje da je čula mnogo katastrofalnih priča o novinarima i njihovim postupcima tokom rata i vjeruje da ”Simpatija za đavola” služi za rješavanje važnih tema vezanih za etičko izvještavanje.