,živanjemasovnihgrobnicakaosredstvoispravkezloč,Nasilni konflikti su društvene katastrofe koje temeljno mijenjaju povjerljive odnose u društvu. Povjerenje se lako izgubi i treba puno vremena da se obnovi.” – Kirsten Voigt Juhl, Univerzitet Stavanger ,,Ključ svega je da tretiramo žrtve kao jednake, bez obzira na kojoj su strani bili za vrijeme konflikta. Na ovaj način se gradi povjerenje koje je esencija društvene sigurnosti”, smatra arheologinja Kirsten Voigt Juhl sa Univerziteta Stavanger (UiS) u Norveškoj. Juhl je učestvovala u mnogobrojim forenzičkim istraživanjima masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini (BiH). Razumijevanje ovih istraživanja proizilazi iz njenog doktorata koji se bavi upravljanjem rizikom i društvenom sigurnosti na Univerzitetu Stavanger (UiS). Juhl se bavila forenzičkim istraživanjima masovnih grobnica kao društvenim fenomenom, čiji je cilj popravljanje počinjenih zločina tokom nasilnog konflikta i pomirenje različitih grupa nakon što je konflikt završen. ,,Nasilni konflikti su društvene katastrofe koje temeljno mijenjaju povjerljive odnose u društvu. Povjerenje se lako izgubi i treba puno vremena da se obnovi.” smatra Juhl. Krvavo i komplikovano Od 1992. do 1995. godine, Bosna i Hercegovina je pretrpila najkrvaviji i zbunjujući rat u seriji konflikta koji su nastali raspadom bivše Jugoslavije. Rat je odnio živote preko 100 hiljada ljudi, od kojih su 40% bili civili. Genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i mnogobrojna kršenja ljudskih prava velikih razmjera su počinjeni na svim stranama. Užasni prizori su rezultirali formiranjem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 1993. godine. „Krajem rata, 31.500 ljudi se smatralo nestalim, što je obuhvatalo više od 30% smrtnih slučajeva. Ovo govori puno o problemu s kojim se društvo suočava.” objašnjava Juhl. Unatoč ovome, sve strane u ratu su bile zadužene za obnovu povjerenja jednih u druge i u vlast. Kako je to moguće postići u društvu u kojem je nepovjerenje široko rasprostranjeno? Društvena zamka Da bi pronašla odgovor na ovo pitanje, Juhl je istraživala ulogu masovnih grobnica u procesu pomirenja i obnove. Ona je istraživala rezultate usvajanja Zakona o nestalim osobama, koji je u BiH usvojen 2004. godine, i omogućio je formiranje Instituta za nestale osobe na državnom nivou. Institut, kojem su suosnivači Vijeće ministara BiH i Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), je formalno osnovan 2005. ali je započeo s radom 2008. godine – trinaest godina nakon što je mir nastupio. Do tog vremena, komisija za nestale osobe bi istraživanja vršila samo na etničkoj osnovi, ,,samo svoje”. Jedna komisija – u Federaciji Bosne i Hercegovine – tražila je bosanske Hrvate i bosanske Muslimane (Bošnjake), dok je druga komisija – smještena u Republici Srpskoj – tražila bosanske Srbe. ,,Komisija je stoga podupirala polarizaciju i nedostatak povjerenja između grupa koje su nastale tokom rata. Međutim, održavanje etničkih podjela se smatra ozbiljnom prijetnjom za budućnost društvene sigurnosti”, objašnjava istraživačica. ,,Zapetljali su se u ,,društvenu zamku”. Niko nije surađivao jer niko nije vjerovao da će ,,druga strana” biti voljna da surađuje. Iskustvo ih je naučilo da se ,,drugoj strani” ne može vjerovati.” Izlaz ,,Sistemu je bila potrebna promjena u istraživanju koja su se bazirala na etničnosti. Bila su potrebna istraživanja koja će se bazirati na međunarodnom humanitarnom pravu i ljudskim pravima”, smatra Juhl. „Pomak je omogućio vlastima da pokažu da su sve žrtve rata bile jednake vrijednosti. Ovo je bio važan korak ka obnovi povjerenja.” Pored ostalih izvora, Juhl je svoje istraživanje temeljila na intervjuima sa ključnim nadležnim tijelima za istraživanje masovnih grobnica te sa ključnim predstavnicima porodica nestalih osoba. Pravo na znanje MKSJ je istraživao masovne grobnice s ciljem da se zaštite dokazi za suđenja u kojima individualni identitet žrtava nije bio potreban. Nasuprot ovome, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je osnovana 1996. godine i od tada je pokrenula mnoge procese identificiranja individualnih žrtava. Organizacija je razvila poseban, ekonomičan i vrlo učinkovit način analize DNK i uporedbe sa DNK živih rođaka. Međunarodno humanitarno pravo daje porodicama nestalih osoba pravo da znaju istinu o sudbini i gdje se nalaze njihovi najmiliji. To je pravo definisano kao ljudsko pravo od strane Ujedinjenih Nacija. Kao rezultat snažnog pritiska porodica nestalih osoba, Zakon o nestalim osobama donesen je 2004. godine, dajući porodicama veća prava od onih zajamčenih međunarodnim pravom. Između ostalog, to znači da traženje nestale osobe čije tijelo nije pronađeno ne prestaje, čak i ako je ta osoba legalno proglašena mrtvom.