Jedna „road trip’’ priča ima smisla jedino kada putnici,šićUzemljič makar pogrešno, vjeruju u nekakav cilj, završetak putovanja kojim će se riješiti svi problemi i okončati sva muka. U Bosni cilja nema, sve su ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada ti se čini da napreduješ. Voziti kroz Bosnu zahtijeva drugačiju dimenziju: jednog izvrnutog, kosmičkog crva koji ne vodi ka nekom vanjskom, stvarnom odredištu već u sumorne, jedva prohodne dubine tvog sopstvenog bića. Riječi su književnice Lane Bastašić koja se publici predstavila romanom prvijencem „Uhvati zeca’’, u kojem njene junakinje poput Alise tragaju za odgovorima. Bivše prijateljice Le(j)la i Sara sastaju se ponovo tamo gdje je sve i počelo, u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu, odakle nas u prvom licu naratorica vodi kroz lavirint sjećanja na jedno djetinjstvo. U potrazi za bijelim zecom dobijamo priču o prijateljstvu, ljubavi i jednoj zemlji. Priču o uvjerenjima, iskrivljenim sjećanjima, preispitivanjima i neizbježnim pogrešakama koje svako od nas nosi. Roman „Uhvati zeca“ između ostalih je i priča o Bosni, ali tu nije pisan jer bi pisajući iz lične perpsektive roman sigurno bio ciničniji i ogorčeniji. Naime, Lana trenutno živi u Barseloni gdje uređuje književni časopis „Carn de Cap’’ i vodi školu književnosti, ali kako je pisati o nekom mjestu kada nisi tamo teško, ona se uputila na mali „road trip’’ od Mostara do Banjaluke. „Tada sam shvatila da je Bosna koja me zanima zapravo moj unutrašnji, lični toponim, koji nema mnogo veze sa stvarnošću i geografskim informacijama, nego sa sjećanjima i emocijama moje pripovjedačice. Zato je to putovanje, makar za mene, bilo poput kakve hipnoze kada svjesno odlučiš da se vratiš u najmračnije dijelove sebe i svog odrastanja, „iščeprkaš’’ taj mrak koji si dugo potiskivala i pretvoriš ga u tekst’’. Napustila je Banjaluku kada je počela osjećati neku vrstu predoziranja Bosnom. „Odlazak mi je pomogao da vidim šta ostaje kada se izmjestim, šta je to što nema veze s mjestom prebivališta, nego isključivo s unutrašnjim košmarima koji nas prate gdje god da odemo’’, pojasnila je Lana. „Uhvati zeca’’ priča je i o ratu, koji autorica obrađuje iz drugačijeg ugla, dajući glas onima koji nisu aktivno učestvovali. „Rat je priča u kojoj svako ima jasno određenu ulogu: prije svega loši momci i dobri momci, heroji i zlikovci, pa tek onda majke, supruge, djevojke, djeca i starci, kao kapital koji se prebrojava prije i poslije. Sve ovo, naravno, zavisi od toga ko priča priču. Zato nije dovoljno govoriti o ratu ako ulazimo u istu logiku koja je do njega i dovela: logiku crno-bijelih podjela. Ne zanimaju me knjige o Srbima i Hrvatima. Zanimaju me knjige o ljudima. Zato je nužno obraditi društvene i kulturne traume kroz glasove onih koji u njima nisu aktivno učesvovali, a ipak su bili pogođeni njihovim posljedicama. Na taj način izbjegavamo da upadnemo u istu besmislenu igru imenovanja koja u svojoj krajnosti samo opravdava zločine’’, poručuje Lana. Središnji dio romana je upravo priča o dvije bivše prijateljice koje se nakon dvanaest godina susreću ponovo. Njihovo prijateljstvo drži jedna neraskidiva spona, koju niti godine, niti različitosti niti sva previranja nisu mogla otrgnuti. Kada promotrimo naše svakodnevnice, vidimo da današnje društvo i kultura propagiraju ideju potpunosti samo uz pronalazak druge polovine. „Balkan je otišao toliko daleko po tom pitanju, da se život udvoje stavlja ispred sreće, pa onda ljudi masovno ostaju u nesrećnim, lošim, čak i nasilnim brakovima. Ideja samoće im je strašnija od toga da ih neko zlostavlja. Kako je to fino rekla umjetnica Sandra Dukić: za balkansku ženu sreća nije argument’’, smatra Lana. Prijateljstva su u tom smislu stavljena u neki drugi plan, posebno ženska. Pripovjedačica u knjizi skreće pažnju na to, govoreći o svojim odnosima sa muškarcima koji uvijek žele da je poprave ali ne uspjevaju dok je prijateljica Lejla ta koja „zna kako da je oslobodi korica.’’ „Ženska prijateljstva stavljena su u drugi ili treći plan, jer smo odrastale u društvu u kojem jedna drugu treba da gledamo kao konkurenciju. Ako je jedini način ostvarivanja našeg identiteta taj da budemo supruga i majka, onda je muškarac u našem životu imperativ, a druge žene su tu da ih „porazimo“. Ima li boljeg načina da se potlači neka grupa nego da njene pripadnice uvjeriš kako jedna drugoj stoje na putu? ’’, ističe Lana. Nadovezujući se na ženska prijateljstva, autorica govori o uvriježenom mišljenju da neke teme nisu dovoljno književne, ozbiljne. Za nju tema ženskog prijateljstva nije bila ništa posebno, smatra da nije bilo važno o čemu piše već kako o tome piše.