José León Ramírez Reina je umro 31. marta 1994. godine usljed zatajenja srca u bolnici na jugu Španije. Imao je 87 godina. Prije toga živio je u Madridu i Sevilji,činciuŠ u ekstravagantnoj vili po imenu La Carlina. Bio je poznat po organizaciji elitnih zabava i bogatoj kolekciji umjetnina. Ramírez Reina stigao je u Španiju na veoma neobičan način. Nakon bijega iz Njemačke preko Danske i Norveške, srušio je svoj avion na obalu San Sebastiana u Španiji u maju 1945. godine. Prije nego što je sletio u Španiju nije bio poznat kao José León, već kao Léon Degrelle. Bio je belgijski političar i osnivač Reksističke stranke. Degrelle je bio poznati nacistički saradnik tokom Drugog svjetskog rata, boreći se u Valonskoj legiji. U Španiju je izbjegao zbog krivičnog gonjenja u Belgiji, pod optužbom za veleizdaju. Osuđen je na smrt jer je 1941. obećao savezništvo sa nacističkom Njemačkom. Belgijske vlasti zatražile su od Španije da ga izruči, ali to se nikada nije dogodilo. Mnoge druge nacističke političke vođe i fašistički saradnici pobjegli su u frankističku Španiju nakon rata. Decenijama je general Fransisko Franko štitio ove ratne zločince i pružao im sigurno utočište. Iznenađujuće, nakon smrti diktatora i političke tranzicije u Španiji, ova pravna zaštita ostala je uglavnom nepromijenjena. Ante Pavelić, hrvatski diktator koji je 1929. godine osnovao fašistički ustaški pokret u Hrvatskoj, također se nakon rata skrivao u Španiji. Pavelić je vladao Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) – marionetskom državom koja je vladala dijelovima Jugoslavije koje nije okupirala nacistička Njemačka i fašistička Italija između 1941. i 1945. Pavelić je sletio u Španiju sredinom 1957. godine. Prvo je stigao u Argentinu, koristeći se jednom od “ratnih linija” za bijeg koje su koristili i istaknuti nacistički kriminalci poput Adolfa Eichmanna i Josefa Mengelea da se sakriju u Latinskoj Americi. Bivši ustaški vođa žurno se prebacio iz Argentine u Španiju nakon što je preživio pokušaj atentata ispred svoje kuće. Atentant je pokušao izvršiti Blagoje Jovović, crnogorski Srbin, koji se u Drugom svjetskom ratu borio kao partizan, a kasnije i kao četnik. Dvije godine kasnije Pavelić umire od posljedica napada, jer se nikada nije potpuno oporavio od ozljeda. Tu je i slučaj Vjekoslava Luburića, generala ustaške vojske koji je nadzirao mrežu koncentracionih logora u NDH između 1941. i 1945. godine, uključujući zloglasni logor za istrebljenje Jasenovac, gdje je zvjerski ubijeno više od 150 000 Srba, Jevreja, Roma i bosanskih Muslimana. Luburić je doša iz Hrvatske u Španiju 1949. prerušen u redovnika franjevca pod zaštitom Katoličke crkve. Tamo je boravio sve dok ga u aprilu 1969. nije ubio njegov osobni asistent. Neki tvrde da je ubojstvo organizovao osvetoljubivi Tito, vjerovatno ohrabren političkim atentatom na Leona Trockog od strane komunističkog agenta NKVD-a Ramóna Mercader-a. Drugi tvrde da je to zapravo bila operacija iznutra koju su organizovale vođe ustaškog pokreta zbog političkih neslaganja. I Pavelić i Luburić, zajedno s drugim fašističkim zločincima koji su pobjegli iz svojih zemalja, su umrli pod velom diktature. Jednom kada je demokratija službeno uspostavljena nakon općih izbora u junu 1977. i odobrenja Ustava iz 1978., međunarodnim ratnim zločincima poput Degrelle, kao i mnogim Španjolcima koji su bili dio represivnog sistema diktature, bilo je dozvoljeno da borave u zemlji. Da bismo shvatili zašto je to tako, potrebno je analizirati kako se Španija nosila – ili kako se nije nosila – sa svojom nasilnom prošlošću. Tokom i nakon tranzicije, Španjolci su morali pomiriti Građanski rat 1936-1939 i sam frankistički režim. Implicitni dogovor šutnje uspostavljen tokom tranzicije omogućio je mnogim nacionalnim kriminalcima poput Antonija Gonzalesa Pachecha, popularno zvanog Billy el Niño („Bili Kid“), da mirno žive u novoj demokratiji bez ikakve odgovornosti. González Pacheco bio je značajan član Političko-socijalne brigade 1970-ih. Nasilno je ispitivao, mučio i terorizirao desetine građana koji su se protivili Frankovom totalitarnom režimu. Ovaj dio šutnje opravdao je nacionalno “pravo na zaborav”, koje je zaustavilo provedbu bilo kakvih političkih inicijativa kojima bi se priznali zločini koje je država počinila za vrijeme Frankove diktature. Time je odbačeno pravo na istinu i sjećanje na one koji su patili i izgubili svoje živote pod frankizmom. To su pravo imale i druge države: Ruanda i genocid 1994. godine, Sijera Leone i građanski rat 1991-2002, te Argentina i Proces nacionalne reorganizacije 1977-1983. Stoga je pitanje kojim se treba pozabaviti: koje su posljedice ovakvog dogovora? Prvo, odšteta za žrtve Frankovog režima je nepostojeća, uprkos pozivima na istu.