Za Sarajku A. i Čačanku D., definicija svake, pa i njihove ljubavi je poštovanje. Na tome već dvije godine ove dvije dvadesettrogodišnjakinje grade svoju ljubavnu priču odupirući se svim preprekama i predrasudama. Bio je to samo još jedan Tinder date iz dosade A. i D. upoznale su se, kako i same kažu, iz dosade jednog tmurnog jesenjeg dana u Tuzli, iako sada vjeruju da je taj dolazak D. u Tuzlu bio sudbonosan, kao i prvi kontakt koji su uspostavile preko Tindera. ,,D. ima prijateljicu u Tuzli. Ta prijateljica je nju pravo dugo molila da dođe u Tuzlu, tri godine je molila, a ona nikada nije htjela. Tako da je prijateljica bukvalno upalila auto, otišla po nju u Srbiju i dovela je u Tuzlu, kidnapovala je. Ja sam tada živjela u centru na skveru. I bukvalno dva dana prije sam iz zezancije instalirala sebi Tinder, bilo mi je dosadno”, prisjeća se A. ,,Ja sam imala Tinder jer dosta putujem tamo ovamo, uvijek sam negdje i upoznajem ljude”, dodaje D. Iako ističu da pri prvom susretu nisu razvile romantična interesovanja jedna prema drugoj, nastavile su da se druže i upoznaju te su stupile u vezu nakon nekog vremena. ,,To je baš zanimljivo što se mi nismo skontale nikako, ali smo se opet viđale”, govori D. ,,Ona je ostala i duže nego što je trebala zbog mene. I tako sam ja onda s njom odmah otišla za Čačak, spakovala se i krenula”, govori A. Sretne su jer imaju podršku porodice Ubrzo nakon stupanja u vezu upoznale su se sa porodicama. Sretne su jer imaju njihovu podršku i jer su svjesne da to za članove i članice LGBTIQ zajednice nije čest slučaj. S ponosom ističu da njihovi roditelji vole i onu drugu, te da se međusobno druže. Tome je naravno prethodilo upoznavanje i sticanje povjerenja. ,,D. je prvi put kod mene došla nakon par mjeseci, pred Novu godinu, a moja mama je već upoznata da sam ja gay, rekla sam i mami i sestri, a moj otac kao ne zna, mada mislim da zna, ali on je takav čovjek, samo šuti, ali mislim da je svjestan”, govori A. D. također ističe da je i njenoj porodici bilo jasno kako to nije samo prijateljski odnos između njih, ali da su sa njenim ocem o tome razgovarale prvo njene sestre. ,,One su razgovarale s njim, ali nismo još ja i moj tata lijepo, nasamo razgovarali o tome. Ali zna on za A., čak nam i roditelji razgovaraju, druže se”, s ponosom ističe D. Bilo bi čudno da svakih par mjeseci dođe meni neka nova djevojka, a da ne znaju je li ,, ‘najbolja drugarica opet’ i tako svakih par mjeseci dolazi nova ‘najbolja drugarica’ “, kroz smijeh dodaje A. Težak put do prihvatanja njihovog identiteta i sticanja povjerenja roditelja Ipak, naglašavaju da to nije uvijek tako bilo, kako kažu, imale su sreće, ali su uložile i mnogo truda da bi ih roditelji razumjeli. A. se prvi put outovala svojoj mami i sestri dok je išla u srednju školu. Nije naišla na razumijevanje, čak je dobivala i batine, bila zaključavana u sobu i imala mnoge druge zabrane, ali nije odustajala od svoje borbe. ,,Takva kakva sam, nisam posustajala, namjerno sam dovodila ljude, i kad mi zabraniš, dovest ću ti nekoga, pa da vremenom vidiš da je to u redu. Čak neke od tih djevojaka su bile poznanice, nismo bile u vezi”, prisjeća se A. Prisjeća se kako je nakon nekog vremena njena majka prihvatila njen identitet, ali javile su se druge sumnje i brige. ,,Onda se mama brinula da neću završiti fakultet, ‘otići ćeš na onu stranu’. Ali moj život ide dalje, bez obzira šta sam, lezbejka ili ne. Ali eto, to moraš njima objasniti, da se istreniraju da je to ok”, zaključuje A. D. također nije imala najbolje iskustvo, naime, njena sestra je bez njenog pristanka i znanja outovala porodici u vrijeme kada ona za to još uvijek nije bila spremna. ,,Ona se pretvarala da me prihvatila kao takvu dok me nije outovala namjerno”, prisjeća se D. Ipak, ističe kako je imala strpljenja, pa je prihvatanje ostatka porodice ipak došlo postepeno. Dodaje da i u njenom rodnom gradu ljudi nisu tako otvoreni, ali da na koncu prihvate ljude iz LGBTIQ zajednice. ,,Čačak jeste veći grad, ne toliko otvoren za bilo kakvu različitost koliko je Beograd, Novi Sad. U početku ljudi uvijek budu napadnuti, uvijek u centru pažnje, budu kinjeni, ali na kraju se ljudi naviknu”, govori D. ,,Ali to ne znači prihvatanje, to je samo tolerisanje, i to je problem što te nikada neće prihvatiti. Ja sam odlučila da se na poslu neću outovati, ja sam u direktnom kontaktu sa djecom i mislim da bih imala problem. Nije problem u djeci već u roditeljima te djece”, zaključuje A. Društvo je još uvijek samo deklarativno otvoreno prema različitostima Iako se njih dvije trude da što više upoznaju kulturu i običaje one druge, pa to dijele i sa svojim porodicama, ističu da društvo još uvijek nije dovoljno otvoreno ka različitostima, prije svega zbog trauma kroz koje su ljudi prošli u prethodnom ratu.