Ekonomski, politički i kulturni trenutak koji živimo stalno nam postavlja pitanje kako organizovati autonomne prostore u kojima će se producirati savremena umjetnost koja propituje, kritikuje, ostvaruje vezu sa zajednicom i daje smjernice na koji način prevazići norme patrio-patrijarhalne kulture, koja umjetnost doživljava samo kao nastavak svoje retrogradne politike. U decenijama tranzicije veliki je broj takvih prostora od Triglava do Vardara stasavao, ali se i gasio zbog nemogućnosti samoodrživosti, ostavljajući neizbrisiv trag na naša mala društva i kulture, vaspitavajući generacije umjetika i umjetnica, kritičara i kritičarki i mislećih jedinki koje će se suprotstaviti jednoumlju, suspenziji kritičkog mišljenja i turbo-folk kulturi. Jedno takvo mjesto stasava i opstaje u Klanjcu, među zagorskim bregima, na pet kilometara od Kumrovca. Kuća Klajn, koju vode Dunja Bovan, producentica u kulturi i Jerko Marčić, glumac i pedagog, osim što ulijeva nadu u male lokalne zajednice i njihovu funkcionalnost i povezanost, otvara rezidencijalni prostor za umjetnike i umjetnice, koji u inspirativnom i autentičnom okruženju mogu stvarati, propitivati, osjećati, a onda svoje radove premijerno predstaviti prvo lokalnom stanovništvu, a onda dalje. Dunja i Jerko gotovo pola decenije rade na adaptaciji Kuće uz pomoć kampanja, entuzijazma prijatelja i zajednice koji su prepoznali važnost jednog ovakvog prostora, ali i decentralizacije i deinstitucijalizacije. Prije nego su našli Kuću Klajn, odnosno kako kažu, ona njih, nisu razmišljali o takvom prostoru, usprkos činjenici da u Zagrebu, ali i ostatku Hrvatske nedostaju fleksibilni prostori koji bi podržali kreativne proces. Dunja ima dugogodišnje iskustvo u produkciji filmskih festivala i veći dio karijere joj je bio vezan uz kino, pa je činjenicu da se u kući nalazi i kino dvorana doživjela kao prvi “poziv” da se zadrže u ovom prostoru. To ih je navelo na daljnje promišljanje o funkciji Kuće, čija je bogata historija nedvojbeno sugerisala da njena funkcija i dalje treba ostati nužno vezana uz zajednicu, kreaciju, boravak i izvedbu. Historijski, riječ je o privatnoj kući iz 1937. godine koju je izgradio Albert Novak, pripadnik imućne klanječke porodice koji je, između ostalog, bio prvi autoprevoznik u Klanjcu, vlasnik linije koja je spajala Tuhelj, Desinić, Klanjec i Zagreb. Jedan dio kuće koristila je porodica Novak, a drugi, veći dio bio je namijenjen za druge potrebe: između ostalog, tu je bila garaža, smještaj za vozače i prenoćište. U njoj je osnovana i prva klanječka biblioteka, a organizovana su i razna društvena događanja na kojima se okupljala klanječka gospoda (Fašnički bal, humanitarni balovi za Silvestrovo…). Kuća je nacionalizovana 1943. godine i jedno je vrijeme služila kao internat za djecu izbjeglice s Kozare. Kako se situacija nakon rata smirivala, tako je i kuća nastavila svoj život kako ga je i započela – kao mjesto okupljanja zajednice. Jedno vrijeme u njoj su bili hotel i restoran „Zelenjak“, a onda je šezdesetih godina upravljanje kućom preuzelo Narodno sveučilište Klanjec te su pokrenuti razni kulturno-umjetnički i edukativni sadržaji: večernja i auto škola, šahovski klub, pozorišne predstave i koncerti, kino… Kino „Jedinstvo“ bilo je centralna gradska dvorana u kojoj su se održavale različite manifestacije – od predstavljanja knjiga do dodjele maturskih diploma – bilo je srce društvenog života. Pored toga, tu je bila i štamparija, živjeli su privatni stanari, djelovali uredi Samoupravne interesne zajednice (SIZ-a)… Zbog prebogate historije i danas Kuću Klajn, glavno mjesto susreta zajednice u gradu i okolici nazivaju kino ili stari hotel. Dunja i Jerko su kuću kupili 2019. godine i od tada joj vrajaću staru namjenu u konstelaciji novih društvenih odnosa. „Za nas, jedini logičan slijed je bio da tu liniju pratimo i nastavimo, uz sve ono što nas kao pojedince interesira, uz neku malo drugačiju estetiku, prvenstveno kada je riječ o suvremenoj kulturi i umjetnosti. Za ovaj prostor volimo reći i misliti da je prostor za zajednicu – kako lokalnu, tako i onu širu, umjetničku zajednicu koja žudi za ovakvim (autonomnim) prostorima. Postoje rezidencijalni programi u Hrvatskoj (uglavnom u Zagrebu), ali ne znamo za ovakav prostor koji objedinjuje boravak, kreaciju i izvedbu“, navela je Dunja. Ona i Jerko smatraju da su autonomni prostori za umjetnike i umjetnice uvijek važni, a pogotovo u vremenima kada je teško računati na kontinuiranu podršku (ne samo financijsku) od strane institucija. Njihova primarna zanimanja su ih usmjeravala i pomažu im u realizaciji projekata.