Ti, onda, misliš da se svaki roditelj na svijetu sjeća rata i bar jednom postaviš pitanje: „Kad će opet rat?“. | Piše: Azra Kerić (Travnik) Piše: Azra Kerić (Travnik) Rat je vrijeme radnje svake priče koje se sjećaš iz djetinjstva. Otkud ti rođaci u srednjoj Bosni, a ti živiš u Bosankoj Krupi? Izbjegli u ratu i ostali tamo. Kako tata može skinuti stopalo kao čizmu? Izgubio je svoje u ratu. Ranjen je na liniji. Zašto mama govori: „Ma nemoj mi hurmi, dosta ih za života…“, kad god ih neko spomene? Nije bilo humanitarnog paketa u ratu bez hurmi. Ti, onda, misliš da se svaki roditelj na svijetu sjeća rata i bar jednom postaviš pitanje: „Kad će opet rat?“. Da li zbog straha ili pretpostavljaš da je to neizbježna faza života? Mir je jednostavan i neophodan u svojoj suštini. A u onom što se čini od njega je sva vještina diplomatije i pregovaranja. Krećeš se nebom koliko i zemljom. Hitni letovi, nepredviđena slijetanja, dva kontinenta, tri grada u tri dana. Improvizovane prostorije ambasada, iskrižane mape, telefonski pozivi s drugog kraja svijeta. Oklijevanja da se glasa i povuku ključne karte u salonima i dvoranama, u kožnim foteljama, na jednoj hemisferi o okončanju nasilja na drugoj (hemisferi). Sastanci i pregovori, trgovina sa onima čiju beskrupuloznost, okrutnost i licemjerje prezireš, sa onima koje kriviš, koje želiš da poniziš i pošalješ na smetljište historije. Kada crno na bijelo opišeš mir i kada se ispod tog opisa potpišu i krivi i nevini, kada se uklone barikade, kada se ispere krv sa asfalta, kada se vrisak polumrtvih i osakaćenih čuje samo u dokumentarnim filmovima, kada obilježiš mjesta stradanja i davno izbjeglog komšiju opet vidiš da se penje uz stubište sa hljebom u ruci, opet nema mira. Nema te njegove jednostavnosti i normalnosti. To je samo odsustvo rata, stanje koje je sociolog Johan Galtung nazvao “negativni mir”. Kad počneš razumijevati rat kao problem i ljudski izbor, umjesto kao prošlost i neophodnost, uočavaš zakonitosti. Sa strane staviš ekonomske i geostrateške interese velikana (mada je i to zakonitost), a razmisliš o onom što povede najmanje hiljade ljudi u sukob, one bez svijesti o geostrateškim i ekonomskim interesima. Osveta nekim carskim i kraljevskim kosturima i njihovim truhlim osvajačkim vojskama. Pokrštavanje i sunećenje teritorija na koje, opet, u miru može kročiti svako. “Državetine” koje propadaju ili se mijenjaju u odnosu na ideje iz kojih su rođene, pa bivaju napuštene. Ili se nikad i ne ostvare. Ponos nekih pradjedova koji te i ne čuju i ne vide. Historija koja se obesmišljava u stalnom osporavanju, potvrđivanju i pretjerivanju. Identiteti koji poslije lelujaju između ogorčenosti i ponosa. Identiteti kojih se odričeš ili ih nikad do kraja ne razumiješ. Boje u parlamentima, broj u vladama, mjesto u predsjedničkoj palati, pravo glasa, pravo veta, izbori. Pritisak. Uslovljavanje. Popuštanje. Razgovor. Pregovor. Dogovor. Potpis. Sve počinje i teče kao borba protiv demona, borba za opstanak, a završava kao poslovni sastanak. Nakon svih ovih gradacija, u Bosni i Hercegovini živiš jedan zamarajući mir, sa degutantnim i komičnim trenucima. Stradanja se obilježavaju sa toksičnim inatom, a sa malo istinske tuge, zgražavanja i saosjećanja. Radi morbidni nagon da se ljudi poistovjećuju sa nasilnicima i ubicama, i da se iz njihove osvetničke perspektive odnose prema ubistvima. Treba nam ljubav prema čovjeku, kao umnom, osjećajnom i društvenom biću, prije ljubavi prema čovjeku i njegovim identitetima. Treba nam distanca od zločinaca, nasilnika, kriminalaca, ludaka, a ne traženje sličnosti sa njima koje će nam dati izgovor da ih opravdamo i sažalijevamo. Tragedija se stepenuje brojkama umrlih. Patnja za dvoma, u čijim je vratovima ostao zahrđali nož, prekida se napomenom da negdje postoje tri stotine grobnih humki u kojima su oni koji su strijeljani i nogama odgurnuti u provaliju, podstičući tako krivnju zbog patnje za dvoje preklanih na svom pragu. Treba nam uopšteno razumijevanje (ničim izazvanog) nasilja kao nedopustive nesreće i čina koji nas straši i brine. Treba da reagujemo na pojam “nasilje” i “zločin”, prije nego što saznamo imena i broj. Preziru se oni koji su okrenuli leđa ratu i pobjegli. Čast onima koji su žrtvovali zdravlje, mladost, budućnost, svoja zdrava, spretna i cijela tijela, život i suprotstavili se zlu, a spasili život koji je jedva tinjao u epidemiji smrti, ali niko to nije uradio zato što je želio. Treba da prihvatimo normalnost u kojoj država nije svetinja kojoj se bez razmišljanja podređuje život, ma koliko je voljeli. Život i čovjek su stariji i važniji od države. Sasvim je normalno, sasvim bezgrešno voljeti život više od zemlje. Nama je ratna prošlost kao hodočašće i obaveza. Važno je da li je čovjek bio tamo i kako se ponašao.