Nekima karte služe kao jednostavni medijum kako bi stigli od tačke A do šputkućiBiHkrozočtačke B, ali za tim projekta Subjektivni atlas, sam čin kartografije predstavlja složeno putovanje potaknuto politikom, historijom i ličnim odnosima prema prostoru. Tokom pet dana, mladi iz cijelog svijeta su u Sarajevu imali priliku istražiti svijet kartografije i umjetničkog izražavanja mapirajući vlastita iskustva u Bosni i Hercegovini (BiH). Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) ugostio je tim projekta Subjektivni atlas čije sjedište se nalazi u Briselu, a učesnici su se kritički bavili vlastitom i geografskom vizijom mapiranja Atlasa BiH. Cilj projekta je oduprijeti se pojedinačnim narativima koji su uglavnom kreirani “odozgo prema dolje” a koji predstavljaju objektivne istine o regiji, tako što dokumentuju mjesta “odozdo prema gore”. Kroz fotografije zajedničkih i vlastitih kulturnih iskustava, kao što su dokumentacija dnevnih ruta, arhitekture, vlastitih stvari i jedinstvenih kulturnih fenomena, i kreatori i čitatelji atlasa mogu vizualno razumjeti šta znači živjeti na tom mjestu, praveći prostor za složene identiteti koji postoje u svakom pojedincu. „Prvo smo počeli s izradom karte naše zemlje iz naše perspektive, a sada radimo na zastavama“, kazala je Jelena Ostoić, mostarska psihologinja i učesnica radionice. Kroz umjetničke prakse, uključujući izradu rukotvorina i mapa, mladi su na radionici bili potaknuti da kreativno oslikaju kako percipiraju i razumiju vlastito okruženje, zemlju i kulturu. Zbirka njihovih radova bit će pretvorena u atlas Bosne i Hercegovine, koji će biti objavljen sljedećeg ljeta. Sam proces je pomno isplaniran, ali također je ostavljeno prostora i za spontanost. U ovoj vrsti izrade mapa – praksi kontramapiranja – proces je jednako važan kao i odredište. Nizozemska dizajnerica i istraživačica, Annelys De Vet, otputovala je 2003. godine u Tallinn kako bi zabilježila estonske percepcije Evropske unije (EU) s obzirom na proširenje EU-a prema istoku koje je povećalo broj njezinih članica s 15 na 25. De Vet je istakla da uprkos tome kolektivna vizualna slika prema EU ostala je ista. Kako bi uključila ove podzastupljene imaginarne osobe, njena je radionica potaknula estonske učesnike da izrade vlastite zastave, karte i projekcije o tome što im znači pristupanje Estonije u EU. Dobiveni “Subjektivni atlas EU iz estonske perspektive” označio je početak serije Subjektivnog atlasa, koja će iznjedriti ukupno još 13 kartografskih publikacija prije nego što je tim stigao BiH. De Vet, osnivačica i glavna urednica Subjektivnog atlasa, pojasnila je da se „naša percepcija svijeta informira (…) kroz atlase, kroz kartografiju – to često predstavlja prilično jedinstven pogled na svijet.“ Istaknula je da čin mapiranja ima ogromnu političku moć, iako se rijetko kao takav priznaje. De Vet dalje pojašnjava da institucionalizirana priroda karata i kartografije odozgo prema dolje ostaje nezapažena i neupitna. Službene karte rijetko artikuliraju uslove pod kojima su napravljene, iako su ljudske, subjektivne konstrukcije zajedničkog društveno-političkog prostora. Umjesto toga, takve karte, kako tvrdi De Vet, predstavljaju “jedinstvenu istinu”, navodno bez položaja i netaknutu dinamikom moći i nejednakostima koje upravljaju njihovom proizvodnjom. Kao odgovor, Subjektivni atlas nastoji djelovati kao platforma za pluralnost, stvarajući alternativne karte odozdo prema gore kroz umjetničke prakse i svakodnevnu stvarnost. Kako bi demistificirali praksu izrade karata, De Vet i njen tim pozivaju lokalne učesnike da izrade karte „koje omogućuju različite načine identifikacije, različite načine pripadanja“. U tom procesu „ljudi koji nastanjuju prostor“ mapiraju svoje okruženje iz vlastitog iskustva i „situiranog znanja“. James Riding, istraživač antropogeografije sa Univerziteta Newcastle, objašnjava da krajolici, mjesta i iskustva ovdje dolaze u igru kao protusila državnim prikazima kartiranja. Riding naglašava kako je Subjektivni atlas prvo trebao uspostaviti veze s lokalnom organizacijom kao što je CPI, kako bi stupili u kontakt s bh. mladima i sačuvali njihovu maštu o njihovoj budućnosti u BiH. Prema njemu, lokalna partnerstva su najvažnija za njihov rad te radionice provode u zemljama samo na poziv. Ovaj proces izgradnje odnosa može biti prilično dug jer je i Riding za izradu baze kontakata za akademski rad proveo deset godina u Bosni. Naglašava kako je takva metoda potrebna za sticanje povjerenja i ugleda da će takav rad spojiti „različite glasove na osjetljiv i pažljiv način“. Za njega je od vitalne važnosti napraviti prostor za složeni identitet i ne replicirati „jednostavne, izravne narative“ podjela.