Tokom pandemije COVID-19, restrikcije poput karantina, policijskog sata i drugih oblika ograničenja kretanja smatraju se jednim od neophodnih zdravstvenih mjera koje mogu spasiti milione života, dok za žene i djevojčice, one mogu biti izvori povećanog rizika od nasilja ili čak smrti. Prema navodima predstavnika osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće širom Bosne i Hercegovine (BiH), u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama povećan je za skoro 50%. Dvadesetogodišnja studentica iz Brčkog jedna je od žrtava pokušaja seksualnog napada i incesta, a u želji da pošalje poruku cijelom društvu, podijelila je svoje iskustvo i borbu sa osjećajem krivice. ,,Kako je počela pandemija, većina naših obaveza oko fakulteta i drugih stvari odvijala se online. Ja sam se dodatno zbližila sa sestrom koja je stekla povjerenje u mene, te mi povjerila najmračniju tajnu svog života. Tajnu koja je i moja, i koju već dugo čuvam u sebi – da smo obje žrtve pokušaja seksualnog nasilja od strane iste osobe‟, objašnjava A.V. kako je bilo suočiti se sa istinom i činjenicom da nije jedina. Karantinski paradoks Sa druge strane, razgovarali smo sa psihologinjom i aktivisticom Ajnom Jusić koja je predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata” te koja je ovom prilikom podijelila svoje mišljenje i iskustvo iz društvenog angažmana. Svoje zalaganje prema ravnopravnosti spolova Ajna opisuje kao pokret nevidljivih i onih koji su sistematski i društveno zanemareni. „Sebe ne smatram radikalnom feministkinjom ali ću si dozvoliti slobodu da kažem da je pandemija korona virusa odličan pokazatelj ponovne ekspanzije nasilničke patrijarhalne opresije, ali ovaj put u miru. A u svemu tome zaboravljamo da naša današnja zajednica, nažalost, još uvijek živi u sjeni ratne separatističke retorike koja ostaje slijepa na nasilje. Slijepa tad, slijepa danas‟, kaže Ajna. Čak i u 2021. godini stotine miliona žena i djevojaka u cijelom svijetu su i dalje žrtve rodno zasnovanog nasilja. Iako je zastrašujuće, ova brojka predstavlja samo prijavljene slučajeve porodičnog nasilja – što nije dio realnosti jer isključuje druge vrste rodno zasnovanog nasilja. Karantin i izolacija su mjere koje su bile neophodne kako bi se smanjilo širenje koronavirusa u zajednici. To je dovelo do drastičnih promjena u svakodnevnom načinu života pojedinaca. Međutim, pozitivan napor u borbi protiv pandemije iza sebe je ostavio i ozbiljne psihološke i društveno razarajuće posljedice. „Moramo biti svjesni da smo mi kao društvo i prije pandemije Covid-19 živjeli pandemiju nasilja nad ženama i djevojčicama. Pokret “Nisam tražila” i val bolnih svjedočenja o nasilju najbolje potvrđuje prethodnu izjavu. Međutim, tokom same pandemije sistem Bosne i Hercegovine zanemario je statističke podatke koji pokazuju enormno visok porast nasilja nad ženama za vrijeme pandemije‟, dodaje Ajna. Tokom pandemije COVID-19 nasilje nad ženama imalo je tendenciju povećanja. U karantinu su žene stalno bile u neposrednoj blizini muških članova, s ograničenim ili skoro nikakvim pravom izlaska, što je upravo uzrok povećanog rodnog nasilja u kući. Pored toga, svakodnevni stres, gubitak prihoda, nedostatak socijalizacije i interakcije doveo je do negativnih konflikata, najčešće između partnera, a zatim i od strane stranaca ili online seksualnih predatora. ,,Ovakve grozote dešavale su se i prije uvođenja karantina. Pandemija, osjećaj usamljenosti ili bilo šta drugo nije i ne smije biti opravdanje za bilo koju vrstu nasilja. Teško da sebe mogu ubijediti u takva objašnjenja obzirom na bol i trag koji je takav čin ostavio na mene‟, dodaje A.V. Šta će narod reći? ,,Većina se odlučuje na šutnju jer mi živimo u sistemu koji osuđuje bilo kakav govor o preživljenom nasilju. Trenutno živimo u društvu sa jasno formiranim mitovima koji tvrde da su žene preživljavale nasilje zato što su promiskuitetne, zato što su nosile kratke suknjice i slično‟, kaže Ajna. Kreirali smo zajednicu u kojoj je fizičko nasilje, kao i svakodnevni verbalni konflikt, sasvim “normalan” dio partnerskog odnosa ili bilo kojeg oblika djelovanja među ljudima. Zato komentar uličnog prolaznika: “Mačko” i “Vidi dobre ribe” u balkanskom društvu je sasvim prihvatljiv jer će, nažalost, većina reći: ,,Pa sama je i tražila, pogledaj kako se obukla.” Međutim, šta je onda “opravdanje” za nasilje koje se odvija u četiri zida? Da li je i njemu uzrok pogrešna procjena odjeće? Ili ipak, samo to što je vaš identitet žena? ,,Dugo vremena sam šutjela o tome. Pokušala sam zaboraviti i izbrisati to iz sjećanja. Lagala sam samu sebe da nije istina to što se desilo. Postojao je i osjećaj straha od mišljenja drugih i nedostatak osjećaja sigurnosti.