Prošlo je 76 godina nakon borbe jugoslavenskih partizana i nacističke Njemačke, a nove generacije u Bosni i Hercegovini (BiH) ponovno otkrivaju koncepte fašizma i antifašizma u svjetlu savremenih pitanja. Antifašizam se obično definiše kao ono što antifašizam nije, ili bolje rečeno, kao ideologija protiv koje se pokušao boriti. Prvi put se pojavljuje u Italiji sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Jaki protivnici režima koji je uspostavio Benito Mussolini osmišljaju antifašizam kako bi izrazili neslaganje s ideologijom obavijenom bojama nacionalizma, diskriminacije, hijerarhije, militarizma i autoritarizma – ideologijom čija je nasilna i antiegalitarna priroda izazvala najmračniji sukob 20. stoljeća. Kako su se nacističke rasne teorije i fašističke ideologije širile Evropom, tako su i imale veliki uticaj na hrvatske ustaše i srpske četničke ideologije širom Kraljevine Jugoslavije. To je dovelo do sistematske saradnje s nacistima u njihovim terorističkim aktivnostima u Jugoslaviji i pogoršalo etničke podjele i antagonizme. U Jugoslaviji je antifašističku borbu navodno vodila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) predvođena Josipom Brozom Titom, i to uglavnom protiv četnika, ustaša, nacista i drugih fašista. Ona je izrodila oružani pokret otpora sastavljen od poznatih jugoslavenskih partizana. Tako su, na neki način, fašističke ideologije dopustile postojanje antifašizma. U visoko militariziranim društvima strane su definisane ratom, život znači opstanak, a borba za prava znači imati ta prava. U ovakvim je kontekstima prepoznavanje manifestacije fašizma i antifašizma lakše i jasnije. Danas su stvari drugačije. Kako možemo uistinu prepoznati manifestacije fašizma i antifašizma u društvima koja su oslobođena neposrednog fizičkog sukoba, gdje definicija „druge strane“ postaje sve nejasnija i sofisticiranija za shvatiti? Sada se u BiH nove generacije aktivista bore protiv različitih oblika fašizma i u skladu s tim reinterpretiraju antifašizam. Rade na ponovnom pronalaženju koncepata koji su previše zamršeni nitima konzervativne prošlosti i koji su izgubili značenje. Njihova strategija? Razumijevanje vrijednosti antifašizma i zabrinjavajućih faktora fašizma u svjetlu savremenih pitanja, praćenje napretka i socijalne zaštite. Sugovornici za potrebe ovog članka su iz različitih organizacija i inicijativa iz cijele BiH, uključujući Omladinski Pokret Revolt (Tuzla), Oštra Nula (Banja Luka), Bh. Povorka ponosa (organizacijski odbor povorke ponosa BiH), Antifa 2.0, Građani protiv terorizma (CAT) i Partyzan Clothing. Nove manifestacije fašizma u BiH Danas se fašizam u BiH očituje kroz nacionalističke priče i podjele o ratu 1992-1995. godine – govori mržnje, kršenja ljudskih prava i historijski revizionizam. Ovo posljednje definisano je kao reinterpretacija historijski utvrđenih činjenica, poput negiranja genocida u Srebrenici, veličanja ratnih zločinaca i širenja narativa koji opisuju četnike i ustaše kao antifašiste, a ne kao nacističke saradnike. Prema riječima predsjednice Oštre Nule, Milice Pralice, ova revizionistička dinamika zabrinjava posebno u Republici Srpskoj gdje se generacijama djece i studenata prenose lažni narativi o njihovoj prošlosti od 1992. do 1995. godine i ulozi četnika u Drugom svjetskom ratu. Na pitanje o tome što je fašizam danas, svi su ispitanici imali isti odgovor. Prema njihovim riječima, antifašizam je stigmatizacija i diskriminacija manjinskih skupina te kršenje njihovih ljudskih prava samo radi njihove navodne različitosti. Zalažu se za nenacionaliziranu verziju ove perspektive, smatrajući da se fokus ne bi trebao staviti samo na Srbe, Hrvate i Bošnjake, već i na prava migranata, LGBTIQ+, Roma, osoba s invaliditetom, žena i drugih marginaliziranih identiteta. ,,Mi samo govorimo o pravima Srba, Bošnjaka i Hrvata i pretvaramo se da su oni jedini koji zaslužuju prava, a za mene je to fašizam“, kaže Pralica. Kao izvršna direktorica Antife 2.0, Irena Petrović govori o tome kako je organizacija pokrenuta zabrinjavajućim antidemokratskim i netolerantnim razvojem događaja u BiH koji doprinose da mladi ljudi simpatiziraju totalitarna, antidemokratska politička rješenja. Nespremnost javnosti prema konceptu antifašizma leži u njegovom pogledu na komunizam i Titov režim. ,,Dakle, ovo je problem: mnogi ljudi, posebno u BiH, imaju vrlo negativno mišljenje o komunizmu zbog njegove represije slobode vjeroispovijesti i zanemarivanja nacionalnosti i nacionalnih identiteta“, objašnjava Petrović pijuckajući sok od naranče. Naglašava da je jedini način rada s novim generacijama koje su rođene tokom ili nakon rata 1992-1995. godine pritisak na institucije da potaknu tranzicijsku pravdu, što trenutno nedostaje.