Već sam negdje čula ovu priču. Pročitala sam je desetak puta. Ali,žbanoveusmenehistorijeSrebrenicaPotoč dok sam slušala priču o Maršu smrti Ahmeda Ustića nije bilo moguće da zaustavim neobičnu paralizu koju sam osjetila dok sam prvi put čitala izvještaj o užasnom šestodnevnom putovanju ovog mladića na trasi za opstanak. Na samom kraju prostrane hale bivše fabrike automobilskih akumulatora nalazi se fotografija muškarca u jarko narandžastoj jakni. Dubokog ali dragog pogleda. Stajala sam zureći u njegovo lice, zatim u odjevni predmet koji je držao u rukama pa potom i u njegove oči. Skamenila me je priča koju je pričao. Otprilike mjesec dana ranije, zajedno s koleginicom Aleksandrom sam radila na prevodima na engleski jezik za izložbu ,,Memento“. To je bila velika odgovornost i ne postoji drugi način da opišem kako sam se osjećala držeći u rukama takve priče – priče bolnih uspomena, gubitka i muke, života koji su ostali uništeni. Ta odgovornost koju sam osjećala tokom čitanja priča žena koje su izgubile svoje muževe i sinove, o skorom izgladnjivanju koje su proživjele kao izbjeglice – ta odgovornost je ogromna. ,,Memento“ je projekat usmene historije koji su predstavili Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Bazira se na prikupljanju ličnih predmeta i ličnih priča koje svjedoče o borbi za opstanak koja se odvijala u Srebrenici 1995. godine dok je vršen metodički planiran i brzo izvršen genocid. Na velikim pločama nalaze se portreti deset preživjelih žena – onih iz Srebrenice i okoline čiji su članovi porodice ubijeni u genocidu – i deset muškaraca koji su preživjeli Marš smrti – dugo putovanje pješice od Srebrenice do slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH. Njihovim strašnim pričama o preživljavanju možete svjedočiti pomoću video snimaka, a zajedno s njihovim portretima vidimo predmete koji pripadaju samim preživjelima ili ubijenim članovima porodice. Velma Šarić, osnivačica i predsjednica CPI-a, objašnjava kako su koristili bazu podataka Memorijalnog centra porodica žrtava i preživjelih kako bi pronašli pripovjedače, usko sarađujući i s udruženjima majki Srebrenice i grupom preživjelih iz Marša smrti. Uz pomoć Envera Šehovića, koji je i sam preživio Marš smrti, Šarić je dva puta vodila razgovor sa svakom od 30 osoba, pažljivo provjeravajući činjenice za projekat usmene historije prije nego što su uobličene na konačnih 20 priča. Predmeti – neki od mnogih koji su Memorijalnom centru poklonili porodice i preživjeli – bili su inspiracija za multimedijalnu izložbu. Oni koji su ispričali svoju priču i oni koji su donirali ove dragocjene predmete prisustvovali su privatnom otvaranju izložbe prije javnog otvaranja. Kako kaže Šarić, ova izložba njihovim najmilijim daje glas i ime tako da oni nisu više samo broj i statistika. „Mislim da je to najvažniji dio ovog projekta“, dodaje Šarić. ,,Njima je bilo veoma teško vidjeti i čuti njihove ispričane priče, ali bili su zahvalni što je to urađeno na ovaj način.“ Izložba će biti trajno postavljena u Memorijalnom centru i uskoro prebačena na web stranicu za one koji je ne mogu posjetiti. Jednostavnost urađenih portreta, koje je snimio fotograf Armin Durgut, pokazuje oštrinu golih zidova s kojima portreti graniče na sjevernoj strani stare fabrike. Uzmete slušalice, slušate i ne mrdate. Takvi ste jer slušate priče nenaoružanih muškaraca o beskonačnom hodanju kroz šume i preko rijeka, i sve to pod gotovo stalnim bombardovanjem; slušate priče o njihovim prijateljima i braći, očevima i djedovima koji su na tom putu ubijeni; priče o stravičnim strahotama kojima su svjedočili. Takvi ste i zbog priča žena koje su ostale same na ovom svijetu da tragaju za ostacima njihovih najmilijih. Važnost očuvanja ovih priča je nemjerljiva. Akademski stručnjak za pitanje genocida dr. Gregory H. Stanton, na webinaru koji je organizovao tim ,,Što te nema“ spomenika, istaknuo je da su priče najkorisnije sredstvo protiv poricanja genocida – ono kako učimo o svijetu i kao djeca i kao odrasli je bitan narativ. Virtualna izložba će uskoro biti dostupna – što je od krucijalne važnosti u ovim teškim vremenima ograničenog kretanja. Međutim, kao stalna postavka ona daje jasnije obrise memorijalizaciji. Prostori posvećeni isključivo fenomenu memorijalizacije su neprocjenjivi. Ti prostori memorijalizacije, znanja, razmišljanja često su proizvod dugog rada i borbe. Kako nas podsjeća Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, memorijalizacija je skup projekat. Očuvanje i dijeljenje činjenica i sjećanja na ono što se dogodilo u Srebrenici, na ljude koji su ubijeni, kao i na one koji su preživjeli, je itekako skupo, pogotovo u usporedbi s lakoćom i brzinom kojom se genocid dogodio.