Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu,ć„Umjestosuprugeimajkeodabralasamdabudemsestrasvakomč riječi su iz života slavnoga Tome Akvinskog, talijanskog filozofa i teologa. Niz redova i riječi o inspirativnom a tako jednostavnom životu mogle bi stati u knjigu Isusove male sestre Vesne Zovkić, ali koju bi svatko imao dužnost da pročita, prije svega kao – čovjek. Sestra Vesna je život protkala ljudskim pričama, solidarnošću te prijateljstvom s Bogom ali i s ljudima. Život na Kosovu u 80-ima, potom u Francuskoj s putujućim Romima, s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u Gašincima za vrijeme rata 90-ih, nakon toga u zemljama sjeverne Afrike, i na koncu volontiranje u migrantskom centru u Opatovcu 2015. godine za vrijeme prvog vala migranata – samo su dijelovi njene bogate biografije. Sestra Vesna je svoj život posvetila Bogu u Bratstvu Isusovih malih sestara, međunarodnom redu koji je usmjeren na ekumenski i međureligijski dijalog. Osim toga, svoju ljubav i iskren osmijeh daruje svima, ali i onima koji su drugi i drugačiji, kao i svima onima kojima nedostaje topla ljudska riječ u nesigurnim i nestabilnim vremenima, u kojima i danas živimo. “Charles de Foucauld. Stopama Isusa iz Nazareta” autorice Isusove male sestre Annie je knjiga koju je sestra Zovkić prevela na hrvatski jezik, a i uvod je u njenu biografiju koju tako ljubomorno i skromno čuva. „On (Charles de Foucauld) je u ranoj mladosti izgubio vjeru, a iznova ju je pronašao zahvaljujući muslimanima Maroka. Dakle, na traženje Boga nisu ga potaknuli kršćani, nego muslimani – neobična solidarnost čije razloge poznaje samo Bog. Početkom prošlog stoljeća, brat Karlo (Charles) je živio svoje posljednje godine u alžirskoj Sahari, gledajući u svakom čovjeku brata, u muslimanima, kršćanima i Židovima i bilo mu je drago što su njegovu kuću prozvali bratstvo”, ispričala je sestra Vesna. Prevela je i knjigu “Treba dignuti glas: Prihvat migranata, poziv na hrabrost”, Benoista de Sinetya, francuskog svećenika i generalnog vikara pariškog nadbiskupa, što je izazvalo kontroverzu. Sigurno je, kako je kazala sestra Vesna, da se ni sami naslov neće svima svidjeti, a i biskup Božo Radoš je kazao da ova knjiga „liječi kronične bolesti predrasuda, straha, površnosti, cinizma koje lako zagospodare našom podsviješću“. ,,Autor je jasan – primanje migranata zahtijeva određenu hrabrost – neće sve biti nice and cool. Isto tako kaže da nas ‘strah zasljepljuje i da zbog tog straha postajemo okrutni, a političari iskorištavaju taj strah šireći ovu opasnu ideju o strancu koji bi nam neminovno bio neprijatelj’. Ali, nema nam druge, nego otvoriti naša srca, učiti živjeti zajedno ili ćemo svi zajedno propasti“, smatra sestra Vesna. Sa 22 godine pridružila se redu Isusove male sestre, što je, kako je istaknula, bilo iznenađenje i za nju samu. „Dok sam s mladenačkim žarom tražila nešto za što se isplati živjeti i dati sve, nisam ni znala da zapravo tražim Boga. I kada sam jednog dana povjerovala u Boga koji je sama Ljubav, trebala sam izabrati između bračnog i redovničkog života. Na koncu sam izabrala da umjesto supruge i majke budem sestra svakom čovjeku. Sve ljudske ljubavi i dalje su tu – nisu nestale – samo su postale dio jedne beskrajno veće Ljubavi“, pojasnila je sestra Vesna. U zajednicu Isusovih malih sestara privukle su je, između ostalog, i riječi: „Prije nego redovnica, budi čovjek“, male sestre Magdeleine Hutin, utemeljiteljice zajednice. Sestra Vesna je na Kosovu bila 80-ih, a jednom prilikom je izjavila da je to bila za nju prva i najvažnija škola različitosti za koju je duboko zahvalna. Tamo je, kako je kazala, prvi puta shvatila da se treba odreći komparativa, odnosno da kultura iz koje dolazi može njoj biti najbolja, najdraža, ali da nikako ne može biti mjerilo jer nije u sebi najbolja. ,,Kosovo mi je otkrilo ljepotu različitosti, komplementarnost. Nitko nema sve, svi imamo nešto što možemo darovati drugima i nešto što možemo od drugih naučiti. Ja sam na Kosovu otkrila ljepotu zajedništva i solidarnosti, ljepotu albanskog jezika. Otkrila sam i naličje, naravno. S položajem žena ne mogu se pomiriti, ali isto tako ne mogu svesti svoje iskustvo samo na to“, pojasnila je sestra Vesna. U periodu 1992-1996 godine, sestra Vesna je živjela s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u Izbjegličkom centru Gašinci kod Đakova (Republika Hrvatska), nakon što je sa svojim sestrama 1991. godine bila protjerana iz Aljmaša. Iduće godine zamolila je poglavare da s jednom susestrom ide živjeti u Gašince. ,,Kupili smo polovnu kamp prikolicu da ne oduzimamo mjesto drugima. Iz tog perioda pamtim grozote ratnog užasa, puno patnje i suza, ali pamtim isto tako nevjerojatnu ljudskost i solidarnost.